”Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima…” (Mt 5,44-45) Bog nas ne poziva na ljubav prijetnjom ili zapovijedi, On nas ”privlači”, vuče svojom ljubavlju. Ne tjera nas da ljubimo, nego nam otkriva što znači biti dijete Božje – i poziva nas da to činimo kao On. Dužnost stvara pokornost, ljubav sinovsku blizinu. Kad Bog kaže: ”Ljubite druge”, On zapravo govori: ”Ako želite biti sinovi Oca, nasljedujte ljubav koju On ima prema vama i prema svim ljudima. Dođite bliže njegovom srcu, učite ljubiti kao On. Tako ćete shvatiti tko ste – Božji sinovi i kćeri.” Ljubav nadilazi granice (Mt 5,45), ona ne ”nagrađuje” samo dobre, nego svima otvara vrata života, ljepote i nade. Sunce, kiša, krajolik, miris cvijeta ili smiješak djeteta – to su sakramenti Božje dobrote, a ponuđeni su i onima koji ga ne poznaju ili mu čak okreću leđa. On ne bira samo ”dobre” za svoje prijatelje, On sjeda za stol i s grješnicima, i s carinicima. Zašto bi to bio nepravedno s Njegove strane? Božja ljubav nije kao naša. Naša mjeri, važe, procjenjuje, a Njegova se daje bez mjere svima, jer On je jednostavno takav. Pogledajmo Raspetog – nije sišao s križa da kazni neprijatelje, nije prokleo svoje mučitelje, nego je rekao: ”Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.” (Lk 23,34) To je najdublja pravda – pravda koja ne uništava grješnika, nego traži njegovo obraćenje i život. To je predivno prikazao u prispodobi o ”izgubljenom sinu” gdje otac ne postavlja nikakve uvjete i ne kažnjava. Ne gubi dostojanstvo u svojoj ljubavi. On čeka, gleda, trči u susret sinu dok je ovaj još daleko. Ne grdi ga, nego ga grli. (Lk 15) To je ljubav kojoj nas Krist uči, ljubav kojoj ne treba razlog, koja gori za svakoga, a posebno za onoga koji je zalutao. Ona ne mjeri, ne važe, ne uspoređuje, ona jednostavno postoji. Ne odustaje od nikoga. Ono što nam ostaje učiniti jest – dopustiti joj da nas promijeni.