U hodu ne vidiš cijelu sliku, ne znaš sve posljedice, ne možeš izmjeriti svaku mogućnost. I zato odluke donesene u pokretu gotovo nikada nisu savršene. Pitamo se jesmo li ih uopće trebali donijeti? Možda je trebalo sačekati savršeniji trenutak, potpuno razumijevanje, sigurnost bez pukotine. Odluke u hodu doista rijetko budu savršene, ali možda problem nije u njima nego u našoj slici savršenstva. Život se ne odvija u laboratoriju nego na putu, često prašnjavom i nejasnom, gdje se vidi samo nekoliko koraka unaprijed. Upravo tu čovjek donosi najvažnije odluke. One nisu čiste, nisu do kraja promišljene, ali su žive. Søren Kierkegaard je zapisao da se život može razumjeti unatrag, ali se mora živjeti naprijed. To znači da jasnoća dolazi kasnije, dok je u trenutku odluke često prisutna nesigurnost. To nije znak slabosti, nego stvarnosti. Čovjek nije stvoren da sve zna prije nego što krene. Možda je važnije od savršenosti to da odluka bude iskrena. Da dolazi iz srca koje traži dobro, iako ne vidi sve. Ignacije Lojolski govorio je o razlučivanju u pokretu, o tome da Bog vodi čovjeka i kroz nemir, i kroz pogrešne korake, ako srce ostaje otvoreno. Zato su odluke u hodu često jedine stvarne. One su kao molitva koja nije dovršena, ali je izrečena. I Bog, koji vidi više od naših planova, zna iz takvih nesavršenih početaka izvesti nešto dublje nego što bismo mi sami mogli zamisliti. Njemački teolog Dietrich Bonhoeffer je zapisao da je odgovornost često upravo u tome da se usudimo djelovati bez potpune sigurnosti, jer čekanje može postati bijeg.