Uskrsli Isus ukazuje se učenicima. Oni ga vide, ali ne mogu odmah povjerovati. Ne zato što sumnjaju, nego zato što ih radost nadilazi (Lk 24,41). Neobično, jer nisu samo bol i strah prepreke vjeri, ponekad je to i prevelika radost. Kao da srce kasni za onim što oči već gledaju. To nas podsjeća na iskustva u životu kada nam se nešto dobro dogodi, ali treba vremena da to ”sjedne” u nas. Kad netko nakon duge tame konačno susretne svjetlo, ne može ga odmah podnijeti u punini. Tako i učenici – gledaju Uskrsloga, ali njihova unutarnja stvarnost još nije sustigla ono što se pred njima zbiva. Hans Urs von Balthasar piše kako se Božja objava često događa na način koji nadilazi ljudsku sposobnost prihvaćanja, pa čovjek treba ”rasti” u onome što mu je već darovano. Vjera nije trenutni čin, nego proces u kojem srce postupno ulazi u istinu. Isus ne prekorava učenike zbog te ”nevjere od radosti”. On razumije njihovu ljudskost. On čak traži nešto za jelo, kao da im želi pomoći da ga dožive stvarno, opipljivo, blisko. Kao da im kaže: ne bojte se ove radosti, ona je stvarna. I u našem životu postoje trenuci kada nam Bog daje više nego što smo očekivali. I to nas može preplašiti do mjere da se povučemo, posumnjamo, ili ostanemo na distanci. Kao da nam je lakše živjeti s manjim darom nego prihvatiti obilje koje nas nadilazi. Slično iskustvo nalazimo kod apostola Petra koji, nakon čudesnog ulova ribe, kaže: ”Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8). Pred veličinom dara, on se povlači. Ne zato što ne želi Boga, nego zato što osjeća da ga taj dar razotkriva, da ga stavlja pred istinu o sebi. Božja blizina nije uvijek ugodna, jer ona razotkriva dubine koje možda još nismo spremni pogledati. Pozvani smo ući u ”dramu Božje ljubavi” (Hans Urs von Balthasar u djelu Teodramatika), a ta drama nije uvijek lagana ni predvidiva. Bog ne daje samo da bi nas umirio, nego da bi nas pokrenuo, da bismo postali ono što još nismo. Ponekad nas zato Božja dobrota zbunjuje. Navikli smo računati, mjeriti, zaslužiti. A onda dođe dar koji ne odgovara našim mjerilima. Dar koji je prevelik, preblag, previše slobodan. I tada se javlja sumnja: je li to stvarno za mene? Mogu li to nositi? Ne traži li to od mene previše? Ali Bog ne daje zato što smo spremni, nego da bismo postali spremni. Ono što nam Bog daje nikada nije previše.