Oči moje majke prate me cijeli život. Ima dana kad ih se sjetim više nego vlastitih riječi. U njima je bilo nečega što nisam znao objasniti dok sam bio dijete, a danas znam da je to bila ljubav koja nije traži ništa za sebe. Pogled koji me primao i onda kad sam bio umoran, tvrdoglav, izgubljen ili šutljiv. Moja majka nije uvijek puno govorila. Ali njezine oči jesu. Po njima sam znao kad je zabrinuta, kad moli za mene, kad nosi teret koji nikome ne govori. I danas mislim da nema umora sličnog umoru moje mame. Onom tihom, skrivenom, koji se ne žali, nego nastavlja ljubiti. Koliko me puta samo pogledala svojim zaštitničkim pogledom, jer znala je da nešto nije dobro. I kad danas razmišljam o Bogu, često ga razumijem upravo kroz njezin pogled. Kroz blagost očiju moje mame koja ne ponižavaju, kroz strpljenje i kroz dobrotu koja se ne umara. Oči moje majke plakale za mene više nego moje vlastite. A opet, nikada me nisu optuživale. Za nju nikad nisam bio izgubljen. I danas, kad se sjetim njezinih očiju, vidim godine, vidim brige koje su ostavile trag. Vidim neprospavane noći, strahove, molitve i čekanja. Ali još uvijek u njima vidim istu toplinu koju sam poznavao kao dijete. I sada shvaćam koliko joj dugujem, a da to nikada neću moći do kraja izreći. Volio bih da u mojim očima svijet prepozna blage oči moje mame.