To je jedna od najvećih rana društva koje često ostaju skrivene iza zatvorenih vrata. Žena koja trpi nasilje nerijetko nosi dvostruki teret, strah za sebe i strah za dijete, a dijete, i kad nije izravno udareno, duboko je ranjeno samim gledanjem nasilja. Takva iskustva ostavljaju tragove u osjećaju vlastite vrijednosti, u povjerenju prema ljudima i u sposobnosti da se svijet doživi kao sigurno mjesto. Nasilje nikada nije privatna stvar, niti je odgovornost žrtve. Nasilje je izbor onoga koji ga čini, a šutnja okoline njegov saveznik. Žene u takvim okolnostima često ostaju jer se boje osude, financijske nesigurnosti ili gubitka djece, dok djeca uče krivu sliku ljubavi, moći i odnosa. Upravo zato je prekid šutnje prvi i najteži korak prema barem kakvom takvom rješavanju i oslobođenju. Pomoć postoji i ima mnogo oblika, no, najvažnije je da žena i dijete znaju da nisu sami i da imaju pravo na zaštitu, dostojanstvo i miran život. Društvo koje ozbiljno shvaća patnju najslabijih prepoznaje se po tome kako štiti žene i djecu.