U uskrsnoj noći naši će svećenici pjevati Vazmeni hvalospjev i u njemu prelijepe riječi: ”O, neshvatljive li ljubavi Očeve…”, riječi koje više naslućujemo nego što ih razumijemo, jer stoje na granici između onoga što čovjek može izreći i onoga što može samo šutnjom primiti. Ta ”neshvatljiva ljubav Očeva” nije tek osjećaj, niti prolazna naklonost. Ona je odluka koja prethodi svemu. Prije nego što smo učinili i jedno dobro djelo, prije nego što smo se ijednom Bogu obratili, već smo bili ljubljeni. ”Bog je tako ljubio svijet…” (Iv 3,16). Nije čekao da postanemo dostojni. Ljubav je bila početak, a ne nagrada. U tome je i ono što nas zbunjuje. Mi smo navikli mjeriti ljubav. U našem svijetu uvijek postoji neka mjera, neka razmjena, neka ravnoteža. A kod Boga toga nema. Njegova ljubav ide do kraja, pa i onda kad je odbijena. Hans Urs von Balthasar u djelu Slava Gospodnja piše da se Božja ljubav najviše očituje upravo ondje gdje izgleda da je poražena, na križu. Tamo gdje čovjek vidi kraj, Bog objavljuje puninu. I možda je baš zato ta ljubav neshvatljiva. Jer ne ulazi u naše obrasce. Ona ne uzvraća istom mjerom. Ona ne prestaje kad je ranjena. Ona ne odustaje ni kad je zaboravljena. Kao što kaže sveti Pavao: ”Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije” (Rim 5,8). To je ljubav koja ide prije nas i ostaje iza nas. Mi ne možemo sami sebi dati smisao do kraja. Možemo stvarati, planirati, graditi, ali ono najdublje u nama traži da bude ljubljeno bez uvjeta. Zato su ove riječi poziv da stanemo pred tu ljubav bez obrane, bez potrebe da je opravdamo ili shvatimo do kraja. Dovoljno je da je primimo. Otajstvo te ljubavi ne razotkriva se u razmišljanju, nego u predanju. I tek kad prestanemo tražiti granice toj ljubavi, počinjemo slutiti njezinu dubinu.