Uriju je boljelo što je bio prevaren. I nitko ga ništa nije pitao. Ni žena, ni kralj, ni narod, ni prorok. Umro je bez objašnjenja, bez obrane, bez zadnje riječi. To je činjenica. Biblija je brutalno iskrena upravo tu gdje mi najradije pobjegnemo. Ona uopće ne pokušava rekonstruirati ”kako je bilo Uriji”. Ne daje mu monolog, ne daje mu psalam, ne daje mu suze na papiru. Ostaje praznina. Tišina. Ali ta tišina je dio objave, ne rupa u tekstu. To je prostor u kojem nema odgovora koji bi nas zadovoljio, ali to je poštenije nego lažna utjeha. Jer istina je ovo: Urija je prevaren, poslan u smrt i nestao. Točka. Ako to ne prihvatimo, onda od Biblije radimo bajku, a od Boga računovođu koji na kraju ”izravna bilancu”. A Biblija to nikad ne radi. I baš zato je važno reći ovo bez uljepšavanja: Bog u tom trenutku ne spašava Uriju. I to ostaje kao nešto pred čime se stoji. Kao pred križem. Jer i tamo je Netko bio pravedan, i nitko ga nije pitao kako mu je. I tamo su se drugi razilazili s objašnjenjima, dok je on umirao. Pitanje koje stoji pred Bogom i pred nama: što ćemo s pravednikom koji je zgažen, a nema glasa? Ako Boga ima, a ima ga, onda on ne može biti onaj koji je to samo ”uzeo u obzir”. Ili je Urijina šutnja negdje zapisana dublje nego što mi vidimo, ili je sve doista besmisleno. Biblija se usuđuje živjeti s time. I možda je to jedina poštena stvar koju može učiniti. Tekst ne opravdava Boga žrtvujući Uriju. Upravo suprotno: o Bogu se može govoriti istinito samo ako se ne gazi onoga koji je već pogažen, nego se stane uz njega.