Nisu pošli za obećanjem uspjeha. Nije im bilo rečeno da će im put biti lak, da će ih ljudi razumjeti, da će njihova mreža od sada uvijek biti puna. Rečeno im je samo: ”Hajdete za mnom” (Mk 1,17). I to je bilo sve. Učenici nisu slijedili Krista zato što su imali razrađen plan života, nego zato što su prepoznali da bez njega više ne mogu živjeti. Ostavili su mreže, ali još više ostavili su sigurnost da sami određuju mjeru svoga života. Ostavili su ono poznato, ne zato što je bilo loše, nego zato što ih je susreo Netko veći od onoga što su do tada znali. Krist ih nije zaveo obećanjem uspjeha. On nije rekao Petru da će biti velik u očima svijeta, nego mu polako pokazuje da će njegova veličina biti u služenju, u pranju nogu, u lomljenju vlastite volje pred ljubavlju. Zato put za Isusom nije bijeg od života, nego ulazak u njegovu istinu gdje čovjek prestaje živjeti samo za ono za što se može uhvatiti, zadržati i pokazati drugima. Onda više ne tražimo jamstvo uspjeha, nego lice Onoga kojemu vjerujemo. Nećemo sve dobiti po svojoj mjeri. Isus nam obećava samo da nećemo biti sami: ”Ja sam s vama u sve dane” (Mt 28,20). Ne obećava laki put, nego prisutnost koja će ih nositi i onda kada će put postati uzak. Učenici nisu znali kamo sve vodi taj put, ali su znali tko ih zove.