Postoje riječi koje zvuče gotovo nevjerojatno. Kad ih slušamo, u nama se odmah javi pitanje: Kako to da nam ništa nije nemoguće? Jer toliko toga u životu izgleda nemoguće – nemoguće je oprostiti duboku izdaju, nemoguće je ponovno vjerovati nakon što si bio ranjen, nemoguće je ustati nakon tolikih padova, nemoguće je promijeniti navike koje nas godinama zarobljavaju, nemoguće je nositi križ koji iz dana u dan postaje sve teži. I upravo tu Isus ne govori o ljudskoj snazi. Ne kaže da će sve biti moguće zato što smo jaki, pametni ili uporni. Govori o vjeri. Vjera nije uvjerenje da će se dogoditi ono što ja želim. Vjera je sigurnost da je Bog veći od svega što nas plaši. Isus spominje zrno gorušice. Najmanje je među sjemenkama, ali u sebi nosi život. Tako je i s vjerom. Bog ne traži savršenu vjeru. Traži srce koje će Mu otvoriti vrata. Dovoljno je malo povjerenja da On počne činiti velika djela. Možda danas pred sobom imamo svoju ”planinu”. To može biti bolest, obiteljski sukob ili osjećaj usamljenosti, grijeh kojem se stalno vraćamo ili razočaranje koje nas prati godinama, planina koja nam govori da se ništa više ne može promijeniti. Ali planine se ne pomiču snagom naših ruku, pomiču se snagom Božje prisutnosti. Vjera ne znači da nema prepreka. Vjera znači da nijedna prepreka nije veća od Boga. Koliko puta smo sami sebi rekli: ”To se nikada neće promijeniti.” ‘Ja to ne mogu.” ”Za mene više nema nade.” A Bog započinje upravo ondje gdje čovjek odustane. Najveća čuda ne događaju se uvijek izvan nas. Ponekad je najveće čudo kada srce koje je bilo tvrdo postane nježno. Kada čovjek ponovno počne moliti. Kada se vrati mir. Kada nakon godina netko izgovori: ”Opraštam.” Kada netko izgubi strah i ponovno počne živjeti. To su čuda koja mijenjaju svijet. Zato Isus ne kaže: ”Ništa neće biti teško.” Kaže: ”Ništa vam neće biti nemoguće.” Jer ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Od Boga ne trebamo odmah tražiti da ukloni našu planinu. Trebamo tražiti vjeru koja će nas naučiti hodati prema njoj bez straha.