Već na prvim stranicama Biblije stoji rečenica koja je zapanjujuće ljudska: ”Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18). Samoća sama po sebi nije grijeh ni mana, ali postaje rana kad traje predugo i kad nema komu biti izgovorena. Čovjek je biće odnosa. Ne živimo samo od kruha, nego i od pogleda koji nas prepoznaje, od glasa koji nas zove imenom, od prisutnosti koja ne mora ništa reći, a tješi. Gabriel Marcel je govorio da se čovjek ne iscrpljuje u tome da ”ima”, nego da uistinu postoji tek kad ”je s nekim”. To se vidi u svakodnevici: koliko god bili jaki, pametni ili uspješni, u trenutku boli ili radosti spontano tražimo nekoga s kime ćemo to podijeliti. Radost se umnožava kad je podijeljena, a bol postaje lakša kad je netko nosi s nama. Isus je tako živio. Iako se povlačio u samoću molitve, nikada nije birao izolaciju. Uvijek je bio među ljudima, za stolom, na putu, u kućama, u gužvi i na rubu društva. Čak i u najtežem trenutku, na križu, njegova patnja ima oblik odnosa: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Nismo stvoreni da sve nosimo sami, nego da jedni drugima budemo dar. U tome se, na kraju, prepoznaje i Božja logika: Bog nije samoća, nego zajedništvo, i čovjek je stvoren na tu sliku. Kad to zaboravimo, srce se suši, kad to prihvatimo, i običan razgovor, i šutnja uz nekoga, postaju sveti prostor u kojem se život ponovno sastavlja.