Izvanredno nije prostor stanovanja. Na brdu Tabor (Mt 17,1-9), učenici su vidjeli ono što inače nije vidljivo. Ali Isus im nije dopustio da se ondje zadrže. Ono što su vidjeli dano im je kao svjetlo za put, ali ne za trajno. Čovjek bi rado ostao u trenucima kad je sve jasno, kad srce gori, kad je molitva laka, ali povijest spasenja pokazuje drugačiju logiku. Ilija ne susreće Boga u oluji ni u potresu, nego u šapatu laganog lahora (1 Kr 19,12). Božja prisutnost češće se skriva nego razotkriva. Izvanredno je bljesak, a vjernost je svakodnevica. Henri de Lubac u djelu Katolicizam piše da je kršćanski život uključenost u Kristovo otajstvo kroz vrijeme, a ne bijeg iz vremena. To znači da se prava snaga čovjeka vidi u ustrajnosti. Tabor je dar, a Nazaret je škola. U Nazaretu nema sjaja, nema oblaka, ni glasa s neba. Ondje je rad, šutnja, skrivenost. A ipak, ondje raste Sin Božji. To je poruka za nas. Bog najveće stvari čini u tišini običnoga. Zrelost vjere je da prihvatimo taj ritam. Istina, postoje trenuci kad osjećamo Božju blizinu gotovo opipljivo, ali najviše postoje dugi periodi kad hodamo u vjeri bez osjetilne potvrde. Tada se pokazuje slušamo li doista Isusa. Ne možemo stalno živjeti u izvanrednom, ali možemo stalno živjeti s Isusom. A prijateljstvo s Njim hrani se i svjetlom i tamom, i jasnoćom i pitanjima. U tome je ljepota kršćanskog puta. Obraćenje je bljesak, ali vjera je tiho sazrijevanje koje se često ne vidi, ali nas neprestano mijenja.