Upornost je najskromniji oblik hrabrosti, jer se ne razmeće snagom niti se nameće kao velika gesta; ona živi u svakodnevnim izborima, u tihim ponovnim počecima, u onom ”ipak ću pokušati” koje čovjek izgovori i onda kad je umoran ili razočaran. Mario Benedetti tu je misao lijepo izrazio u jednoj od svojih meditativnih bilježaka u ”El amor, las mujeres y la vida”, gdje kaže da se najdublje promjene u čovjeku rađaju upravo iz ”skromne upornosti”, iz hoda koji nas ne prestaje vraćati izvoru. Upornost je hrabrost bez svjetala pozornice. Ona nema dramatičnu narav junaka iz epova, ali u sebi nosi nešto što je još snažnije: vjernost cilju i onda kada sve postane teško. Biblija je prepuna takvih primjera. Lik žene koja uporno dolazi sucu (Lk 18,1–8) pokazuje da je ustrajnost u dobru izraz dubokog povjerenja u Boga, a ne samo ljudski napor. I Petrov hod nakon zatajenja (Iv 21,15–19) svjedoči istu istinu: kad se čovjek vraća, kad ustaje i ide dalje – to je pobjeda nad vlastitim strahom i sumnjom. Karl Rahner, u jednom eseju u ”Schriften zur Theologie”, govori o čovjeku koji ”ne čini ništa izvanredno, nego jednostavno nastavlja vjerovati”. Upornost je izraz unutarnjeg stava koji kaže: ne odustajem od dobra, ne odustajem od Boga, ne odustajem od onoga što je u meni pozvano da raste, makar išlo polako. Takva hrabrost najviše liči evanđelju, i zato je tako lijepa. Jedna je od najtiših, ali i najdubljih dimenzija duhovnog života, jer ne traži da je itko primijeti. Ona živi u čovjeku poput žara koji nikada ne plane u veliki plamen, ali nikada ni ne ugasne. Ta hrabrost ne dolazi iz velikih gesta, nego iz odluke da ne dopustimo da nas pritisci, strahovi, napasti ili zavođenja odvedu s puta koji znamo da je pravi. To je hrabrost koja se pojavljuje u malim trenucima kada čovjek kaže: ostajem vjeran i sada; idem dalje i sada; biram dobro i sada. Nema velike scene, nema dramatične pobjede, ali postoji nešto mnogo važnije – postoji smjer. U tom tihom ostajanju uz dobro, uz istinu i uz Boga, čovjek se zapravo najviše oblikuje.