Levi pripada onima koje društvo drži nečistima i kompromitiranima (Mk 2,13-17). Isus, međutim, ne zaobilazi takve ljude, naprotiv, ulazi u njihovu kuću i sjeda za stol s njima. On ne čeka da se oni najprije promijene kako bi ih prihvatio, nego ih prihvaća da bi se mogli promijeniti. Prigovor pismoznanaca i farizeja da se druži s grešnicima, Isus ne omalovažava, ali relativizira samodostatnu pravednost: ”Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni”. Nije to gruba primjedba, nego dijagnoza. On sebe vidi kao onoga koji dolazi tamo gdje ljudima ne ide, a ne tamo gdje se osjećaju sigurnima u vlastitu ispravnost. Isus nije samo nagrada za dobre, nego i početak ozdravljenja za ranjene. Evanđelje nije moralni priručnik, nego vijest o Bogu koji riskira blizinu da bi čovjek ponovno pronašao put. To je trajni izazov Crkvi i svakome od nas: čuvamo li distance ili se usuđujemo sjesti za stol s onima koje drugi radije zaobilaze. Bog uvijek nazire mogućnost novog početka, čak i onda kada to nitko drugi ne vidi.