Ljubav naših roditelja je poput mosta preko kojeg djeca uvijek mogu prijeći, kad požele da se vrate. Kad djeca zalutaju, kad ne pronađu sreću koju su im željeli, u našim se roditeljima javljaju osjećaji poraza te se pitaju: ”Jesam li pogriješio u odgoju? Jesam li mogao učiniti više? Gdje sam zakazao?” Takva pitanja izjedaju dušu. No, nijedan roditelj ne može djetetu garantirati savršen put, ni savršenu sreću. Roditelji mogu sijati ljubav, vjeru i vrijednosti, ali dijete ima slobodu – dar koji mu je dao sam Bog. Sloboda znači i mogućnost da zaluta, i da izabere pogrešno. To ne znači da je roditelj zakazao, nego da je njegovo dijete čovjek sa svojim putem. Bog nas uči poniznosti. Kao što Otac nebeski gleda ljude koje ljubi, a koji često idu po krivim putovima, tako i roditelj – svojom boli ulazi u otajstvo Božje ljubavi. Krivnja i osjećaj poraza tada postaju molitva: ”Gospodine, ja nisam u svemu uspio, ali ti možeš ono što ja ne mogu.” Djeca mogu otići daleko, ali ljubav i molitva roditelja nikad ne prestaju biti svjetionik na putu povratku.