Nevjera je stvarna pojava i prisutna je u mnogim društvima, pa tako i u našem, no ona nije pravilo nego simptom. Nije znak da brak kao takav ne funkcionira, nego da mnogi ljudi ulaze u brak bez dovoljno unutarnje zrelosti, bez navike razgovora i bez svijesti koliko odnos treba svakodnevno njegovati. Kad se u braku prestane razgovarati, kad supružnici više ne dijele nutarnji život, a umor se i razočaranje gomilaju, tada se stvara unutarnji teren za nevjeru, i srce olako krene onome tko će barem privremeno ispuniti prazninu. Mnoge se nevjere rađaju iz dugotrajne zapuštenosti odnosa, a ne iz svjesne odluke da se nekoga povrijedi. Ima li toga puno? Danas se o nevjeri govori jer je nestalo srama i jer su granice privatnosti tanje nego ikad. Društvene mreže, stalna dostupnost drugih ljudi i kultura brzih odnosa olakšavaju iskušenje i stvaraju privid da je bijeg jednostavno rješenje. Ali većina ljudi i dalje duboko želi vjernost. To se rijetko vidi izvana, jer je nevjera glasna i upadljiva, dok je svakodnevna vjernost tiha i skromna. Zato odgovor glasi: ima toga puno, ali postoji daleko više vjernosti nego što se čini, no, o njoj se manje govori, jer ne privlači pozornost. Za kršćane, nevjera ne mora nužno značiti kraj. Moramo biti svjesni da brak ne živi od savršenstva, nego od spremnosti da se ponovno izabere drugo, svaki put kad bi bilo lakše otići.