Isus se nije ponašao kao bespomoćna žrtva, nego kao onaj koji radosno, spremno i odvažno polaže svoj život za svoje. Ne stvara buku. Nije vihor, požar ili potres, nego šapat laganog i blagog lahora – ”nît gromoglasne tišine koji se ne nameće, nego traži da ga se sluša”. (Papa Franjo) Problem gluhonijemog u evanđelju Isus počinje rješavati tako što ga najprije miče od mnoštva, “na samo”, da, kad ga ozdravi, ne čuje i ne izgovara najprije riječi ovoga svijeta, nego nebeskog. Neće mu ”vratiti” sluh i riječ, jer on nikada nije ni govorio ni slušao, ta bio je gluhonijem od rođenja. Neće slušati i govoriti na način ovoga svijeta, slušat će i govoriti na nebeski način. Malo je riječi ostalo na aramejskom u Novom zavjetu: ”Abba” (Oče), ”Talitha koum” (Djevojčice, kažem ti, ustani!) ”Eli, Eli, lama sabaktani?” (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? ) i današnja ”Effata!” – Otvori se! Ove su ostale netaknute. Bog nam je komunicirao nov način za našu svakodnevnicu.