Postoji ravnoteža koja se ne može nacrtati ravnalom niti zadržati bez kolebanja. To je ravnoteža između onoga što bismo htjeli biti i onoga što stvarno jesmo, između čežnje za tišinom i stvarnosti u kojoj nas netko stalno zove, traži i treba. Ta ravnoteža je nesavršena, ali je stvarna. U evanđelju često vidimo Isusa kako se povlači u osamu, ali gotovo nikada mu to ne uspije do kraja. Uvijek netko dođe, uvijek se pojavi neko mnoštvo, uvijek se plan raspadne. I Isus to prihvaća. Ne zato što ne zna postaviti granice, nego zato što zna da ljubav ne funkcionira po idealnim rasporedima. Duhovni život se ne živi u sterilnim uvjetima, nego usred prekida, umora i neispunjenih očekivanja. Nesavršena ravnoteža znači da ponekad molimo rastreseno, a ipak molimo, da ponekad služimo iscrpljeni, ali s otvorenim srcem, da ponekad nismo mirni, ali ne prestajemo tražiti mir. To je stvarnost života. Kako kaže Pavao: ”Snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). Ne u savršenoj kontroli, nego u priznanju vlastitih granica. Nesavršena ravnoteža nas čuva od duhovne oholosti, od iluzije da smo ”posloženi”. Ona nas vraća istini da smo uvijek na putu. Možda je najveća milost u tome da prihvatimo kako naš život neće nikada biti savršeno uravnotežen. Ali ako u toj krhkosti ostajemo okrenuti Bogu i osjetljivi na druge, tada ta nesavršenost postaje mjesto blagoslova. Ravnoteža koja se lagano ljulja često je iskrenija od one koja stoji ukočeno.