Život je nepredvidiv. Često bismo ga htjeli urediti, posložiti unaprijed, imati osjećaj da znamo što dolazi i kamo sve vodi, ali iskustvo nas stalno iznova uči da on ne pristaje na naše planove. On se otvara kroz susrete koje nismo tražili, kroz lomove koje nismo željeli i kroz darove koje nismo znali ni zamisliti. Ne traži se od nas da sve razumijemo, nego da budemo prisutni, budni i spremni prihvatiti dan kakav jest – da više inzistiramo na povjerenju, nego na kontroli. U Evanđelju po Ivanu čitamo kako ”vjetar puše gdje hoće” (Iv 3,8), i ta nam slika govori upravo o tome: život i Duh ne daju se zatvoriti u formule. Prestajmo se grčevito držati sigurnosti i počnimo svjesnije prihvaćati da smisao često dolazi tek unatrag. Dok nastavljamo hodati u povjerenju, dok smo usred puta, sve izgleda rasuto, nedovršeno i ponekad besmisleno, pitanja su glasnija od odgovora, a koraci nesigurni. Tek kada se osvrnemo, primjećujemo kako su se naizgled nepovezani događaji dodirnuli, kako su nas rane usmjerile, a pogrešni izbori naučili strpljenju. U tom pogledu unatrag ne briše se bol, ali se pojavljuje smisao koji u onom trenutku kad se sve događalo još nismo mogli vidjeti. U Ivanovu evanđelju Isus kaže Petru: ”Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije” (Iv 13,7). To ”poslije” ne dolazi kao nagrada za savršenu vjeru, nego kao dar onima koji nastavljaju hodati i onda kada ne razumiju. Povjerenje ne znači imati kartu puta, nego vjerovati da put, i kad je nejasan, ipak vodi tamo gdje smo se uputili. To je pomalo nesigurno, ali je baš zato stvarno. Povjerenje uvijek u sebi nosi drhtaj, jer da je sve jasno i zajamčeno, više ne bi bilo povjerenje nego računica. Hodati bez karte puta znači pristati da ne znamo sve unaprijed, da se ne oslanjamo na sigurnost kontrole nego na duboko uvjerenje da smisao postoji i onda kad ga ne vidimo. Nesigurnost tu nije mana, nego prostor u kojem se uči osluškivati, usporiti i dopustiti da nas vodi nešto veće, ili bolje – Netko veći, od naših planova. Čovjek bi možda radije jasnu kartu, ali život se u najvećoj mjeri ne živi po karti. I da, to zna biti nelagodno, ali bez te nesigurnosti nikada ne bismo naučili što znači stvarno se osloniti na Boga.