Naš život, naše iskustvo, ljudi koje susrećemo, naše slabosti i čežnje, sve to zajedno čini neponovljivu kombinaciju kojom Bog govori u ovome svijetu. Naš život nije puka slučajnost ili igra okolnosti, nego jedinstveni Božji govor. ”Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao.” (Ps 139, 13–14) Bog ne djeluje izvan našeg života, nego upravo u njegovoj konkretnoj, ponekad neurednoj i nepredvidivoj stvarnosti. Ta ”kombinacija” koju vidimo izbliza možda nam se katkad čini raspršena ili neskladna, ali u Božjim očima ona ima duboku povezanost. Kao što je pisao Augustin Hiponski u svojim Ispovijestima, čovjek često tek unatrag prepoznaje kako su i lutanja i traženja bila dio puta kojim ga je Bog vodio. Zato ta ”neponovljivost” nije teret. Naše različitosti, naše putove, ne smijemo doživljavati kao nešto što nas opterećuje, upravo suprotno. Mi smo jedinstveni, i po toj jedinstvenosti Bog ostavlja trag koji nitko drugi ne može ponoviti. Ta, nitko drugi nema našu priču, nitko drugi ne može živjeti odnos s Bogom na način na koji smo živimo. Neponovljivost nije pogreška, ona je blagoslov. Ona je način na koji smo zamišljeni. U Poslanici Efežanima piše: ”Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela” (Ef 2,10). To znači da nismo sastavljeni slučajno, nego sa smislenom dubinom koja se ne može kopirati. Bog ne čeka da se sve posloži da bi ušao u naš život. On ga je već posložio, i u njem je prisutan u svemu, sretan u neponovljivoj priči koju živimo.