Vjerovati nekome znači vidjeti u njemu ono što možda još ni sam ne vidi. Isus je upravo tako gledao ljude. Petar je bio nestalan, Toma sumnjičav, učenici uplašeni, ali Isus ih nije promatrao samo kroz njihove slabosti. Vidio je ono što mogu postati. Zato im je mogao povjeriti svoje poslanje i nakon njihovih padova. U tome je dubina Božje ljubavi: Bog čovjeka ne definira samo njegovom prošlošću, nego mogućnošću dobra koja još raste u njemu. ”Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Lk 22,32). To su riječi povjerenja koje ostaje i kada čovjek posrne. Albert Camus je jednom zapisao da je ”prava velikodušnost prema budućnosti dati sve sadašnjosti”. To se odnosi i na povjerenje. Kada nekome vjerujemo, dajemo mu prostor da raste, da ponovno ustane, da ne ostane zarobljen u vlastitim pogreškama. Mnogi su ljudi postali bolji upravo zato što ih netko nije prerano otpisao. Povjerenje često djeluje tiho. Nije uvijek izrečeno velikim riječima. Ponekad se nalazi u jednostavnoj prisutnosti, u tome da nas netko sasluša bez sumnjičenja, da nam povjeri zadatak, da ostane uz nas kada drugi odlaze. Takvi trenuci liječe rane koje ni sami ne znamo imenovati. Mi često jedni druge zatvaramo u slike koje smo stvorili: ”on je takav”, ”ona se nikada neće promijeniti”, ”od njega više nema nikakve koristi”. Čovjek nije dovršena priča u trenutku kad nas razočara, kad padne ili kad se udalji. Mnogi su ljudi kroz povijest postali novi ljudi upravo zato što ih netko nije prestao gledati očima nade. François Mauriac piše kako je strašno kada nas ljudi zaključe prije nego što nas je Bog dovršio. U tome ima duboke istine. Mi vidimo nečiji sadašnji trenutak, a Bog vidi mogućnost obraćenja, sazrijevanja i novoga početka. To ne znači zatvarati oči pred zlom ili opravdavati nečije postupke. Ljubav nije naivnost. Ali postoji razlika između toga da prepoznamo nečiji grijeh i toga da čovjeku zauvijek uskratimo mogućnost promjene. Bernanos je zapisao da je ”nada rizik koji treba preuzeti”. Upravo taj rizik često nosi prava ljubav. Jer lakše je nekoga prekrižiti nego ostati otvoren mogućnosti da ga milost promijeni. Možda nas neki ljudi dugo ranjavaju, možda nas iscrpljuju njihovi isti padovi i obećanja. Ipak, postoji nešto duboko kršćansko u tome da čovjeka ne svedemo samo na njegove najgore trenutke. Krist nije gledao samo ono što ljudi jesu, nego ono što mogu postati. Evanđelje nikada nije priča o savršenima, nego o spašenima. I možda ćemo jednoga dana i sami živjeti od toga da nas netko nije prerano otpisao.