Čuli smo za distimiju. Radi se o poremećaju koji bi mogli opisati kao stanje obilježeno trajnom tugom, nelagodnošću, neraspoloženjem, gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti te gubitkom samopouzdanja u donošenju odluka. Osobama koje pate od distimije nedostaje radost, uzbuđenje i zadovoljstvo. Obično su nervozne, pretjerano samokritične, stalno razmišljaju o negativnim događajima, o razočaranjima ili osobnim neuspjesima, i nihilistički su raspoložene, s nizom pretjeranih i neopravdanih zahtjeva i pritužbi usmjerenih prema sebi i svojoj okolini. Bolest se najčešće javlja između onih koji žive ”pod istim krovom”. Kako Isus s ”takvima”? Recimo, najprije, da su Isusu svi ljudi, sva ljudska ”stanja uma”, polje rada. Došao je da svi imaju život i da ga imaju u obilju. Ima ljudi koji su ”dobre volje”, koji su spremni slijediti volju Božju, no ima i onih koji odbijaju bilo kakvu ovisnost o Njemu, bilo ”u ime Zakona” bilo u ime vlastitog uvjerenja. Ovim zadnjima ”stanje uma” je loše (grč. dysthymia). Ljudima s takvim poteškoćama je teško razumjeti i sprovesti u praksi ono što Isus poučava, a posebno npr. ”ljubav prema neprijateljima”. Međutim, Isus inzistira na tome, jer zna da je to lijek, tj. najbolji način da ozdravimo od te bolesti. To nije uvijek lako (bolest nikada nije laka), pa ga zato molimo: Gospodine, upravljaj našim ponašanjima. Nauči nas da poštujemo i volimo poput Tebe. Šapći nam što da radimo u našim svakodnevnim izborima, u našim aktivnostima i susretima, što da radimo osobito kada smo poniženi i odbačeni kao bezvrijedni. Daj da druge ne ocjenjujemo s arogancijom ili s omalovažavanjem. Ne dopusti da se u nama nastani ogorčenost. Daj nam strpljenja i snage da se kontroliramo. I još nešto – ne odustaj od nas, Gospodine.