Apostoli Petar i Ivan stoje pred vlastima, bez moći, bez sigurnosti, ali s nečim što se ne može oduzeti – sigurnošću da je Krist jedini temelj: ”Nema ni u kome drugom spasenja” (Dj 4,1-12). Oni su vidjeli, dotaknuli, prošli kroz pad i ponovno ustajanje. Zato njihova riječ nije teorija, nego svjedočanstvo. Kad kažemo: ”Ni za što te ne dam ja”, to podsjeća na onu Pavlovu sigurnost da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,38-39). To je prokušana ljubav, ljubav koja zna cijenu vjernosti. Dietrich Bonhoeffer je u djelu Cijena nasljedovanja napisao da ”kad Krist poziva čovjeka, poziva ga da dođe i umre”. No, ta ”smrt” nije kraj, nego oslobođenje od svega što nas razdvaja od istinskog života. Kao da srce govori: sve drugo može doći i proći, ali Ti ostaješ. Kad kažemo: ”Nema mi do tebe nikoga”, to znači da su sve druge sigurnosti već barem jednom zakazale, da su se oslonci pokazali krhkima, i da je to jedino što ne puca pod težinom života. Postoji razlika između ”volim te” i ”nemam nikoga osim tebe”. Prvo može biti osjećaj, drugo je odluka koja je prošla kroz noć. To Ivan u svom evanđelju naziva ostajanjem: ”Ostanite u meni” (Iv 15,4). Čovjek polako otkriva da ga vlastita snaga ne može nositi, da ni ljudi, koliko god bili bliski, ne mogu ispuniti glad za beskrajem. I tada se događa nešto što su mistici često opisivali kao ”sužavanje svijeta da bi se otvorila vječnost”. Simone Weil u svojim Zapisima kaže da je ”ljubav usmjerena prema Bogu pažnja koja je potpuno lišena sebe”. Tu dolazimo do onog ”ni za što te ne dam ja”. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo konačno prestali tražiti zamjene. Postoji jedna opasnost. Lako izgovaramo takve riječi dok je srce zagrijano, dok osjećaj nosi. No, pravi trenutak njihove istine dolazi kad ostane samo šutnja, kad Bog ne odgovara, kad se čini dalekim. Tada ta rečenica prelazi iz pjesme u križ: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Pozvani smo da se odreknemo iluzije da možemo imati i Boga i sigurnosti. Kad kažemo ”nemam nikoga osim tebe”, zapravo ulazimo u odnos koji nas može i raniti i spasiti, ali nikada ostaviti ravnodušnim. Ne držimo mi Njega, nego On drži nas. Jer prije nego što smo mu mogli reći ”ni za što te ne dam”, On je već rekao: ”Neću te ostaviti” (usp. Heb 13,5). I zato ta ljubav nije borba da nešto zadržimo, nego mir da smo već pronađeni.