To je jedna od najtežih nepravdi koju osjećamo, i kao ljudi, i kao zajednice, pa i kao Crkva. Nije to samo pitanje morala, nego pitanje moći, slike, koristi. Neki mogu napraviti strašne stvari i ostati ”ugledni”, ”važni”, ”naši”, a drugima se ne oprašta kriva riječ, krivi ton, slab trenutak. Biblija to vidi jasnije nego što mi često želimo priznati. Zato i boli. Davidu se ne ”progleda kroz prste”, ali mu se dopušta da ostane u priči. Uriji se ne daje nikakva druga šansa, jer je nema. Razlika nije u težini grijeha, nego u tome tko ima glas, tko ima status, tko ima moć da ispriča svoju verziju. Isus je tu vrlo jasan. Najstroži nije prema javnim grešnicima, nego prema onima koji imaju obraz, položaj i ”pobožni” jezik da se opravdaju. Farizejima ne predbacuje sitnice, nego to što ”cijede komarca, a gutaju devu” (usp. Mt 23,24). Drugima se mjeri mikroskopom, a sebi ili ”svojima” se gradi teologija popusta. To je stara priča. I danas živa. Oprost u biblijskom smislu, kad se nekome ”oprašta” bez odgovornosti, to nije oprost nego zataškavanje. A sitnice se često koriste kao razlog za odbacivanje onih koji nemaju zaštitu, veze ili ”korisnu” ulogu. Tu se vraćamo na Uriju. Njega se nije odbacilo zbog sitnice, nego ga se iskoristilo jer je bio previše ispravan, previše tih, previše zamjenjiv. A takvi najčešće plate cijenu. Isus će kasnije stati upravo uz takve: one koje sustav lako gurne u stranu, dok ”važni” ostaju netaknuti. Ako ova priča ima ikakvu utjehu, onda je ona teška i spora, ali poštena: Bog ne mjeri kako mi mjerimo. On ne stoji uz one kojima se plješće, nego uz one koji su pregaženi. A naš zadatak, neugodan ali nužan, jest stalno se pitati: koga danas štitimo pod krinkom oprosta, a koga hladno izbacujemo zbog ”sitnica” koje su samo izgovor.