Kašnjenje je navika koja izgleda bezazleno, ali iza nje stoje dublji razlozi. Neki ljudi kasne jer loše procijene vrijeme – misle da će im trebati 10 minuta za spremanje, a realno im treba 25. Drugi kasne jer imaju potrebu stalno ”još nešto obaviti” prije nego krenu, pa se zapravo teško odvajaju od trenutne aktivnosti. Kod nekih je u pitanju i nesvjesni otpor – odlazak na misu doživljava se kao dužnost, pa se kašnjenjem produžava osjećaj slobode. Ima i onih koji jednostavno tome ne daju dovoljno važnosti, pa si nesvjesno stvore stav da će ih ”drugi pričekati”. Međutim, kasniti na misu ima i svoje posljedice – kada zakasnimo, riskiramo rastresenost, propustimo uvod u slavlje, te se tako zapravo ne uspijemo uključiti u zajednički tijek molitve. U evanđelju Isus uvijek poziva na budnost. (usp. Mt 24,42; Mk 13,33) Ako uvijek (ili često!) kasnimo, kao da kažemo: ”Nije toliko važno kad dođem.” A zapravo bi to trebao biti trenutak kojem pristupamo s poštovanjem. Jasno, kašnjenje na misu nije tragedija – Bog nas prima i kad zakasnimo, ali redovitost i spremnost pokazuju da želimo biti tu cijelim bićem. Kada dođemo na misu na vrijeme, imamo priliku sjesti i sabrati se. Tada uvodni obredi neće biti samo ”početak na koji smo jedva stigli”, nego ulazak u molitvu u kojoj smo prisutni od prvog trenutka. Čitava liturgija tada postaje protočnija, razumljivija, a i srce lakše prima Božju riječ. S vremenom čovjek otkrije da dolazak nekoliko minuta ranije nije gubitak, nego dobitak: tih par minuta prije mise možemo zahvaliti, predati tjedan Bogu, pomoliti se za bližnje ili se sjetiti posebnih nakana. I tako se, malo po malo, u nama rađa dobra navika. I što duže tako ustrajemo, to nam dolaženje na misu na vrijeme postaje prirodnije, i počnemo se pitati kako smo uopće mogli kasniti na takvo nešto.