Neki od nas ne ostare s onima koje vole. Neki ostare uz njih na daljinu, noseći ih u svakodnevici, u tišini vlastitoga srca. Postoje odnosi koji se ne nastavljaju u zajedničkom vremenu, ali se nastavljaju u vjernosti, u pamćenju koje ne traži povrat, nego prihvaća odsutnost kao dio ljubavi. Ta daljina nije uvijek izbor, ponekad je nužnost, a ponekad jedini mogući oblik. U Pismu čitamo: ”Gdje ti je blago, ondje će biti i srce” (Mt 6,21). Srce ima svoje putove koji ne ovise o prostoru ni o blizini tijela. Možemo biti daleko, a ipak povezani, možemo živjeti odvojene živote, a nositi istu tišinu, istu zahvalnost, isti trag. Ljubav koja ne stari zajedno s nekim ne mora biti manja, ona je često dublja, jer je lišena svakodnevnih oslonaca i prisiljena živjeti od smisla, a ne od navike. C. S. Lewis u knjizi Četiri ljubavi piše da ”prava ljubav ne prestaje kada prestane zajednički hod, nego kada prestane briga za dobro drugoga”. Ostati uz nekoga na daljinu znači ne posjedovati, ne tražiti, nego čuvati. To je ljubav koja se dokazuje postojanošću. Takvo starenje na daljinu ima svoju tugu, ali i svoju čistoću. U njemu nema iluzije da se sve mora ostvariti ovdje i sada. Neki ljudi ostaju s nama ne u starosti tijela, nego u zrelosti srca.