Postoje riječi koje su izgovorene i ostanu poput pukotine. Postoje odnosi koji se, unatoč dobroj volji, više ne vrate na staro. Postoje propušteni trenuci koje više nitko ne može dozvati. Čovjek dugo vjeruje da će vrijeme, trud ili ljubav uspjeti vratiti sve na početak, ali život nas polako uči da postoje rane koje ne nestaju nego se samo nauče nositi. Evanđelje ne kaže da je sve popravljivo, nego da ništa nije izgubljeno za Boga. Isus nakon uskrsnuća ne briše rane sa svojih ruku. One ostaju vidljive (Iv 20,27). Kao da nam želi pokazati da otkupljenje ne znači povratak na stanje prije boli, nego mogućnost da i rana postane mjesto kroz koje prolazi svjetlo. Mnogo patnje dolazi iz toga što pokušavamo vratiti ono što je bilo, umjesto da prihvatimo ono što sada jest. Romano Guardini je zapisao da čovjek sazrijeva tek kada prestane zahtijevati od života da bude drukčiji nego što jest. Prihvaćanje nije predaja bez nade, nego mirno priznanje stvarnosti pred Bogom. Ponekad ne možemo popraviti odnos, ali možemo prestati uzvraćati gorčinom. Ne možemo vratiti izgubljene godine, ali možemo drukčije živjeti ove koje imamo. Ne možemo izbrisati vlastite pogreške, ali možemo postati ponizniji i milosrdniji prema tuđima. Bog često ne vraća ono što je slomljeno u prvobitni oblik, nego od slomljenoga stvara drugačije. U tome je tajna križa. On je i dalje križ ali preobražen uskrsnim jutrom.