Ljubav ne znači posjedovanje, nego poštovanje slobode drugoga. A sloboda uvijek uključuje i prostor koji nije dostupan drugima, pa ni onima koji nas najviše vole. U Evanđelju vidimo kako se i Isus povlačio u samoću, ostavljajući svoje najbliže učenike (Lk 5,16). Libanonsko-američki pjesnik i slikar Khalil Gibran (1883.–1931.) je u svojem poetskom djelu Prorok napisao: ”Neka među vašom blizinom budu razmaci”. Kao što stupovi hrama stoje odvojeni, a ipak zajedno nose isti krov, tako i ljudi mogu biti bliski, a da ne ulaze jedan drugome u nutrinu bez dopuštenja. Svaki čovjek nosi u sebi dio koji pripada samo njemu i Bogu. To je ono najintimnije mjesto gdje se donose odluke, gdje se vodi borba savjesti, gdje se rađa vjera. Ta privatnost nije zid, nego prostor u kojem ljubav može disati. Ona štiti dostojanstvo osobe. I u Bibliji postoji taj ritam blizine i povlačenja - Bog je blizak, ali nikada nametljiv. U Knjizi Otkrivenja stoji: ”Evo, na vratima stojim i kucam” (Otk 3,20). Ljubav kuca, a ne provaljuje. U odnosima među ljudima vrijedi isto - blizina bez razmaka postaje teška, a razmak bez blizine postaje hladan. Mudrost je u ravnoteži. Kao disanje: udisaj i izdisaj. Ne može jedno bez drugoga. Kad drugome damo prostor, zapravo mu kažemo: vjerujem ti, ne moram te držati da bih te imao. Filozof Emmanuel Levinas (1906.–1995.) govorio je da je drugi uvijek ”tajna” koja se ne smije potpuno razotkriti. U trenutku kad mislimo da imamo pravo znati sve o drugome, prestajemo ga gledati kao osobu, a počinjemo ga svoditi na nešto što nam pripada. A to više nije ljubav, nego kontrola. Istinska ljubav ne govori: ”Reci mi sve”, ona šapće: ”Tu sam i ne moram znati sve da bih te volio”.