Život nam iznova pokazuje da budućnost ne pripada našim planovima nego Božjoj slobodi. Kad se previše zadržavamo na onome što će biti sutra, lako izgubimo dodir s onim što nam je dano danas. A upravo je sadašnjost jedino mjesto u kojem stvarno možemo živjeti, ljubiti i rasti. Isus je vrlo jasno rekao: ”Sutra će se samo brinuti za se” (Mt 6,34). To nije poziv na neodgovornost, nego poziv na povjerenje. Briga za budućnost često nas iscrpljuje više nego stvarne teškoće koje danas nosimo. Umjesto da se pitamo što će biti, Isus nas vraća pitanju: kako živim ovaj trenutak, kako se odnosim prema ljudima koje danas susrećem, što činim s darovima koji su mi sada u rukama. Sadašnjost je prostor u kojem Bog dolazi k nama, ne u nekoj zamišljenoj budućnosti, ne u idealnim okolnostima, nego u običnom danu, u razgovoru, u tišini, u umoru i radosti. Tko stalno bježi naprijed, propušta prepoznati Boga koji prolazi danas. Zato je važno učiti se jednostavnosti: učiniti ono što je pred nama, bez stalnog uspoređivanja s onim što bi moglo biti. Usredotočenost na sadašnjost ne znači zatvaranje očiju pred sutrašnjicom, nego življenje s povjerenjem da Bog vodi povijest i moj život. Kad se tome učimo, srce postaje slobodnije, a dani ispunjeniji. Tada i neizvjesnost prestaje biti prijetnja, jer znamo da nismo sami, ni danas, ni sutra. Henri Nouwen u Putovanju srca piše da je sadašnjost prostor u kojem se Bog daruje, ali i prostor koji najlakše napuštamo, jer nam se čini previše običan. Tražimo velike odgovore unaprijed, a ne primjećujemo da se život oblikuje u malim, današnjim vjernostima. Iskoristimo stoga ovo što imamo, jer upravo to je prostor u kojem se život stvarno događa. Ne u onome što ćemo možda imati, ni u onome što smo nekad izgubili, nego u ljudima koji su nam sada blizu, u trenucima koji nam se nude bez velike najave.