Brak nije lijep zato što je uvijek skladan, nego zato što u njemu dvoje ljudi odlučuje ostati i onda kada ne razumiju jedno drugo, kada su riječi potrošene, a osjećaji umorni. Ne-odustajati ne znači da je sve u redu, niti da treba šutjeti o boli. Upravo suprotno. Brak je vrijedan istine, razgovora, suza i sporih koraka. Ljubav u braku ne živi samo od onoga što se osjeća, nego još više od onoga što se bira. Postoje razdoblja kada se supružnici više ne nose emocijama, nego vjernošću, a vjernost je često tiha, nenametljiva i nimalo romantična, ali je duboko stvarna. Ona kaže: ”Ne razumijem te potpuno, ali ostajem. Ne znam kako dalje, ali ne odlazim.” U Svetom pismu Bog se uvijek iznova objavljuje kao onaj koji ne odustaje od saveza, čak ni kada ga druga strana krši. To nije sentimentalnost, nego ljubav koja je spremna čekati, liječiti i započinjati iznova. Brak sudjeluje u toj logici saveza. Ponekad je jedino što se može ponuditi drugome iskrena prisutnost i molitva bez velikih riječi, ali i to je već čin ljubavi. Nije malo stati pred Boga i reći: ”Ovo je teško, ali mi je važno.” Ako ne želiš odustati, to znači da još vjeruješ da ispod rana postoji temelj koji nije nestao. Možda ga sada ne vidiš jasno, možda je zatrpan šutnjom, umorom ili razočaranjem, ali sama odluka da ostaneš već je svjetlo. Brak se često ne spašava velikim potezima, nego malim vjernostima. Ne moramo znati kako će sve završiti. Dovoljno je da znamo ponovno birati ljubav. ”Ljubav sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi” (1 Kor 13,7).