Isus štiti svoje apostole od ponosa izvršene dužnosti, učvršćuje ih u jednostavnosti i poniznosti služenja. Stavljanje Njemu u službu samo je pokušaj da mu vratimo dio onoga što nam je dao. Sv. Pavao će reći: ”Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je.” (1 Kor 9,16) Mi smo sluge beskorisne. Frustrirajuće? Ustvari, u tome se krije velika čast – Bog nas treba, bez nas ne želi i ne može. Svoj uspjeh je stavio u naše ruke – ako će uspjeti, bit će to uvijek s nama. On nas je učinio slugama, po milosrđu… On nema iluzija o našim manama i našim nesposobnostima, ali to ga ne sprječava da nas, iz ljubavi, uzme u svoju službu i povjerava nam zadatke, makar znao da ih vlastitim snagama nismo u stanju uspješno izvršiti. Jedna od osobina srca našeg Učitelja i Gospodina je da popravlja naše djelo, da ga čisti. Kakva milost: beskorisni smo, a u isto vrijeme kraljevi i kraljice! Naš Gospodin, kad završimo posao, uzima ”ubrus, opasuje se, nalijeva vodu u praonik, pere i otire naše noge, s blagošću i milosrđem (Posljednja večera: Iv 13,1-15). Čak nagrađuje i one koji su unajmljeni na kraju (usp. Mt 20,1-16). Uvijek nas blagoslivlja iznad naših zasluga i očekivanja. On je među nama ”kao onaj koji služi” (usp. Lk 22,27) Gospodine, očisti naše nakane i učini nas da radimo za tvoju slavu i za spasenje duša.