Ne glumimo pred Bogom i ljudima, nego budimo ono što jesmo – ljubljeni, ali ranjivi. Isus kaže: ”Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike” (Mk 2,17). Za Njega su grešnici ”siromasi duhom” (Mt 5,3), oni koji znaju da im treba Spasitelj. Najveća opasnost za duhovni život je samozadovoljna pravednost koja više ne ništa ne treba. Zato Isus i kaže: ”Blago siromasima duhom” jer oni znaju da im nešto nedostaje. Ako pogledamo Isusove susrete, vidimo da se on najčešće zadržava s onima koji se nisu uklapali u religiozne okvire: s carinicima, grešnicima, bolesnima, gubavcima, preljubnicama. Ne zato što opravdava njihov grijeh, nego zato što je vidio njihovu čežnju za ozdravljenjem. Isus u evanđeljima stalno ide upravo tamo gdje se ljudi skrivaju: pod smokvino drvo Zakeja, u kuću carinika, do zdenca gdje je žena sama u podne, u dvoranu zatvorenih vrata gdje učenici drhte od straha. Uvijek isto: ulazi u zatvorene prostore. Kad bi nas susreo samo ondje gdje smo ”dobri”, On ne bi bio spasitelj, nego dekoracija našeg ponosa. On dolazi tamo gdje nas najviše boli i gdje mislimo da nismo vrijedni ljubavi, gdje se ”skrivamo”. Thomas Merton piše u ”New Seeds of Contemplation” (Nova sjemena kontemplacije) da ”Bog prebiva u dnu našeg bića, u onom dijelu koji nismo uspjeli pokvariti”. Upravo tu se želi dogoditi susret: ne na površini naših uspjeha, nego u skrovitosti gdje više ne glumimo. A kad Isus ondje uđe, sram se pretvara u mjesto preobražaja, ne zato što nestaje, nego zato što biva obasjan ljubavlju većom od njega. Možemo zato mirno moliti: ”Gospodine, otvori nam srce da te susretnemo ondje gdje se najviše stidimo.”