Uspomene su poput kruha duše. U njima žive glasovi kojih više nema, pogledi koji su nas jednom grijali, mirisi kuće, zvuk crkvenih zvona u djetinjstvu, nečija ruka na ramenu kada nam je bilo najteže. Zato boli kada nam netko pokušava oduzeti uspomene, ismijati ih ili ih pretvoriti u nešto bezvrijedno. Ali uspomene se ne mogu tako lako uzeti. One nisu spremljene samo u fotografijama, knjigama ili starim kućama. One su utkane u naše srce. I kad nestanu mjesta, kad se promijene vremena, kad ljudi odu, ostaje ono što smo voljeli. Ostaje trag ljubavi. A ljubav je tvrdoglava stvarnost. Ona se ne briše dekretima, ideologijama ni prolaznošću. U Knjizi Ponovljenog zakona stoji: ”Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin vodio” (Pnz 8,2). Biblija zna koliko je pamćenje važno. Sjećanje je sveto. Ne kao zatvaranje u prošlost, nego kao zahvalnost za ono što nas je oblikovalo. Francuski pisac Georges Bernanos zapisao je u Dnevniku seoskog župnika da je ”najveća opasnost nije izgubiti život, nego izgubiti razlog zbog kojeg je vrijedilo živjeti”. Uspomene često čuvaju upravo taj razlog. One nas podsjećaju tko smo bili kada smo bili najiskreniji, i kome smo pripadali. A čovjek bez uspomena postaje hladan, ravnodušan, i lako podložan svemu. Zato je važno čuvati stare stvari, riječi naših roditelja, pjesme koje su se pjevale u kući, molitve naših baka, miris tamjana, put kojim smo išli prema crkvi, glas nekoga tko nas je volio. Isus na Posljednjoj večeri nije rekao samo: činite ovo. Rekao je: ”Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). Ljubav živi kroz uspomene. Čuvajmo ih.