Ne ostavljajmo ljude, nego ih povedimo sa sobom. Prava veličina čovjeka ne mjeri se s time koliko je daleko stigao, nego koliko je srca dotaknuo na svom putu. Možemo ostvariti ciljeve, postići uspjehe i prijeći mnoge kilometre života, ali ako smo pritom zaboravili ljude pokraj sebe, nešto je ostalo nedovršeno. Zato je važno graditi odnose, pružati ruku, ohrabrivati i nositi jedni druge kada je teško. Nitko nije pozvan hodati sam. Ljepota zajedništva je u tome da ne gledamo samo vlastiti napredak, nego da primijetimo i one koji pokraj nas posustaju, koji trebaju riječ podrške ili znak da nisu zaboravljeni. Često smo u napasti misliti da je uspjeh osobna stvar, da se život sastoji od toga da budemo ispred drugih. No, iskustvo nas uči da su najljepši trenuci oni koje dijelimo s drugima. Radost je veća kada se dijeli, a teret lakši kada ga netko nosi s nama. Čovjek ne raste tako da druge ostavlja iza sebe, nego tako da zajedno s njima sazrijeva u dobroti, razumijevanju i ljubavi. Isus je prolazio pokraj ljudi i nije ih ostavljao – zaustavljao se, slušao ih, podizao ih i vraćao nadu. Pozivao je učenike da idu zajedno, da budu zajednica, a ne skupina pojedinaca okupljenih oko vlastitih interesa. Zato i naš put dobiva puni smisao tek onda kada na njemu ima mjesta za druge. Jer će na kraju biti najvažnije koliko smo ljudi voljeli, koliko smo ih ohrabrili i koliko smo ih ponijeli u svome srcu. Tada ćemo otkriti da su najveće pobjede one do kojih smo stigli zajedno (Iv 13,34-35; Gal 6,2).