Isus ide u Jeruzalem. Kako mu teški moraju biti koraci dok se penje: njegovi ga ne razumiju, stanovnici Jeruzalema čekaju drugog Mesiju, a farizeji ga pokušavaju uhititi i pogubiti. Evanđelje kaže da ”vrebaju” (Iv 7,1-30) iz prikrajka, želeći mu nauditi i pogubiti ga. Zamislimo kako je grozno da te ljudi mrze do te mjere da su spremni ubiti te. Ponekad sjene iza naših leđa i nas vrebaju. Nisu to uvijek ljudi – mogu biti misli, sumnje ili strahovi koji nas prate. Kao da nas prošlost vuče za rukav! Ali, ne treba se okretati! Ono što je iza nas, neka ostane iza, u Njegovim rukama. Ne gledajmo unazad. Bog nam nije dao srce da ga držimo zarobljenim u onome što je bilo, nego da ga otvorimo onome što dolazi. Istina, iza nas je ostalo mnogo ljudi koje smo voljeli, mjesta na kojima smo plakali, riječi koje smo izrekli – i teško je ne osvrnuti se, barem ponekad, i pogledati što je ostalo od svega. No, Bog nam nije dao oči da plačemo za prošlim, nego da vidimo novo koje je spremio. Ako se stalno vraćamo, nikada nećemo stići na cilj. Prošlost nije naš dom – ona je bila učionica gdje smo učili raditi, voljeti, patiti, čekati i vjerovati. Ne okrećimo se. Ne zato što iza nema ništa vrijedno, nego zato što ono najvrjednije tek dolazi.