Vrlo se lako naviknemo misliti kako smo mi središte svega, kako se uspjesi, plodovi i dobro koje se dogodi u našem životu nekako podrazumijevano vežu uz nas. Psalmist, međutim, moli drugačije: ”Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svom imenu daj slavu” (Ps 115,1). On zna da čovjek ne gubi dostojanstvo kada se makne iz središta, nego ga upravo tada pronalazi. Karl Rahner je jednom zapisao da je prava vjera uvijek pomalo ”opasna” jer čovjeka izvodi iz sigurnosti u kojoj on upravlja stvarima i stavlja ga pred Boga koji je veći od svih naših planova. Slava koja se vraća Bogu ne umanjuje čovjeka. U svakodnevnom životu molitva psalmista izgovara se onda kada nešto uspijemo, ali svjesno odolimo potrebi da se uzdignemo iznad drugih. Izgovara se i onda kada ne uspijemo, ali se ne zatvorimo u ogorčenost, nego priznamo da nismo gospodari ishoda. U tom smislu ”ne nama” je odricanje od iluzije kontrole. Čovjek je pozvan raditi, truditi se i davati najbolje od sebe, ali bez potrebe da sve na kraju mora završiti njegovom slavom. Henri Nouwen je napisao da je najveća kušnja duhovnog života želja da budemo važni. Psalmist ide u suprotnom smjeru. On se raduje tome da Bog bude važan, jer zna da se samo tako postaje pravi. Kada slava ne završava na nama, srce postaje šire, odnosi jednostavniji, a vjera tiša i dublja. Zato je ova molitva dobra na početku dana, ali i na njegovu kraju. Život s Bogom nije pozornica na kojoj dokazujemo vlastitu vrijednost, nego prostor u kojem se uči zahvalnost.