Ono što srce ne želi izgubiti, nebo ne oduzima, nego čuva dublje. Uzašašće nije Isusov odlazak iz ljubavi, nego ulazak njegove ljubavi u prostor gdje je više ništa ne može raniti, umanjiti ni zaustaviti (Dj 1,9-11). Učenici gledaju za njim jer srce teško prihvaća da se ljubljena prisutnost mijenja. Baš kao i mi znamo dugo ostati na vratima nakon rastanka, ponovno čitati stare poruke, i često se vraćamo na mjesta na kojima smo bili s nekim koga smo voljeli. Ljubav se teško miri s prolaznošću. U nama postoji gotovo dječja nada da će pogled, dodir ili sjećanje uspjeti zaustaviti odlazak. I učenici na Maslinskoj gori stoje upravo tako. Gledaju prema nebu ne zato što ne razumiju, nego zato što vole. Njihov pogled postaje posljednji pokušaj da zadrže Isusa u vidljivosti. Ali ljubav mora naučiti nešto teško: ono najdublje ne može se posjedovati. Gabriel Marcel je pisao da ljubav nije držanje drugoga u svojim rukama, nego ostajanje vjernim njegovoj prisutnosti čak i kada ga više ne možemo dohvatiti. Kršćanska vjera nije vjera vezanja nego povjerenja. Krist ne ostaje uz učenike na način na koji bi oni htjeli, ali ostaje stvarnije nego što mogu razumjeti. Ponekad Bog uzima vidljivo kako bi čovjek naučio otkrivati nevidljivo. I možda su najveći trenuci duhovnog sazrijevanja upravo oni kada više ne možemo zadržati voljene, ali ih nastavljamo ljubiti. U tome ima i nešto vrlo ljudsko: čovjek često pati ne samo zato što nešto gubi, nego zato što osjeća da vrijeme nezaustavljivo odnosi sve što voli. No, Evanđelje ne govori da će ljubav nestati. Ono govori da će se preobraziti. ”Ne zadržavaj me”, kaže uskrsli Krist Mariji Magdaleni (Iv 20,17). Kao da joj govori: nemoj me pokušavati imati na stari način, jer sada ulaziš u dublju blizinu. I možda je prava zrelost srca u tome da naučimo voljeti bez grčevitog držanja. Da znamo pustiti, a ne prestati ljubiti. Ono što je u Bogu nikada nije stvarno izgubljeno. Ono što je u nama istinski ljubljeno, pročišćeno, darovano i Bogu predano, ne propada. U Kristu sve što je ljubav ima budućnost.