Mislimo da će nas slomiti gubici, ali ne. Najviše nas obaraju male obrane koje svakodnevno gradimo oko sebe - rečenice koje nikada ne izgovorimo do kraja, šutnje iza kojih skrivamo razočaranje, osmijesi koji služe da nitko ne vidi koliko smo iznutra iscrpljeni. I tako polako postajemo stranci samome sebi. Nije lako živjeti s takvim srcem. Ono pamti više nego što bismo htjeli. Pamti poniženja, neuspjehe, trenutke kada nas nitko nije razumio. I čovjek tada počne graditi zidove od opreza. Od ironije, i od distance. Govori da je miran, a zapravo samo više nikoga ne pušta blizu. Zato Evanđelje toliko govori o djeci. Ona još nisu naučila skrivati srce. Odrastanjem učimo graditi zidove. A vjera, na neobičan način, postaje povratak izgubljenoj jednostavnosti. Francuski književnik Georges Bernanos zapisao je u Dnevniku seoskog župnika: ”Milost je sposobnost da ljubimo.” A ljubiti znači skinuti oklop. A to je ”opasno”, jer čovjek može živjeti bez mnogo toga, ali teško živi bez svojih obrana. I onda dolazi Krist - ne ruši vrata, samo stoji pred čovjekom koji je umoran od vlastitih maski. Ne traži objašnjenja za prošlost, ne traži savršeno srce – traži samo malo istine. Malo prostora kroz koji može ući svjetlo. ”Evo stojim na vratima i kucam” (Otk 3,20). Ne ulazi tamo gdje sve držimo pod kontrolom. Ulazi ondje gdje napokon priznamo da više ne možemo sami. I to je početak obraćenja – svoje rane predajemo Bogu. Da – teško je ostaviti sebe, jer smo se predugo navikavali živjeti bez povjerenja, ali Krist nam je pokazao da smo voljeni.