Ponekad mislimo da će nas slomiti gubici, a zapravo nas najviše umaraju male obrane koje svakodnevno gradimo oko sebe. Rečenice koje nikada ne izgovorimo do kraja, šutnje iza kojih skrivamo razočaranje, osmijesi koji služe da nitko ne vidi koliko smo iznutra iscrpljeni. I tako polako postanemo stranci samome sebi. Nije lako živjeti s vlastitim srcem. Ono pamti više nego što bismo htjeli. Pamti poniženja, neuspjehe, trenutke kada nas nitko nije razumio. I čovjek tada počne graditi zidove od opreza. Od ironije, i od distance. Govori da je miran, a zapravo samo više nikoga ne pušta blizu. Zato Evanđelje toliko govori o djeci. Ona još nisu naučila skrivati srce. Odrastanjem učimo graditi zidove. A vjera, na neobičan način, postaje povratak izgubljenoj jednostavnosti. Francuski književnik Georges Bernanos zapisao je u Dnevniku seoskog župnika: ”Milost je sposobnost da ljubimo.” A ljubiti znači skinuti oklop. A to je ”opasno”, jer čovjek može živjeti bez mnogo toga, ali teško živi bez svojih obrana. I onda dolazi Krist - ne ruši vrata, samo stoji pred čovjekom koji je umoran od vlastitih maski. Ne traži objašnjenja za prošlost, ne traži savršeno srce – traži samo malo istine. Malo prostora kroz koji može ući svjetlo. ”Evo stojim na vratima i kucam” (Otk 3,20). Ne ulazi tamo gdje sve držimo pod kontrolom. Ulazi ondje gdje napokon priznamo da više ne možemo sami. I to je početak obraćenja – svoje rane predajemo Bogu. Da – teško je ostaviti sebe, jer smo se predugo navikavali živjeti bez povjerenja, ali Krist nam je pokazao da smo voljeni.