Rekao si: “Nikomu ne kazujte, neka ostane između nas.” A naše su oči prvi put gledale svjetlo, i sve je u nama postalo glas. Usne su šutjele kako si htio, ali srce nije znalo šutjeti. Kad si nas dotaknuo svojom dobrotom, počeo smo iznutra gorjeti. Kako sakriti zoru od jutra? Kako zaustaviti rijeku da teče? Kad Ljubav jednom probudi dušu, ni tišina više nije. Nikomu ne kazujte… rekao si tiho, a srce je gorjelo jače od riječi. Šutjeli smo usnama, ali pogled je pjevao. Šutjeli smo ljudima, ali život je svjedočio. Jer Tko jednom dotakne srce, ostavlja vatru koju nitko ne gasi. Nismo tražili pozornice svijeta, ni pljesak prolaznih dana. Samo smo nosio mir u očima kao dar što ga ne skriva rana. I gdje god bismo prošli tiho, ljudi bi pitali: “Što vam se zbilo?” A mi bismo se samo nasmiješili, jer je sve u Tebi oživjelo. Postoji šutnja koja skriva strah. I postoji šutnja puna Boga. Kad On zapali dubinu čovjeka, svaka tišina postaje molitva, a svaki korak evanđelje. Nikomu ne kazujte… a cijeli je život postao pjesma. Ne vičemo, ne dokazujemo, samo hodamo za Tobom. I gdje god ljubav zapali tamu, ondje ljudi već čuju Tvoje ime. Jer srce koje si jednom zapalio, više nikada ne može biti hladno.