Ne može mi biti svejedno kad si Ti u pitanju. To nije pitanje osjećaja, nego odnosa. Ravnodušan može biti samo onaj kome nije stalo. A ljubav nikada nije ravnodušna. Kad nekoga voliš, njegova prisutnost mijenja tvoj dan, njegove riječi ostavljaju trag, njegova šutnja budi čežnju. Tako je i s Tobom. Kad Te tražim, srce ne može ostati ravnodušno. Ono zna da nije stvoreno za lutanje, nego za susret. Možda Te ne nalazim uvijek odmah. Možda se ponekad čini da šutiš. Ali i tada potraga nije uzaludna, jer me uči da si Ti vredniji od svega što me može zaokupiti. Kad Te izgubim iz vida, nešto u meni osjeti prazninu. Ne zato što si Ti otišao, nego zato što sam ja pogled usmjerio drugamo. Toliko je glasova koji traže moju pažnju, toliko stvari koje obećavaju ispunjenje. Ipak, nijedna ne može zauzeti mjesto koje pripada samo Tebi. Srce to prepoznaje prije nego što um uspije objasniti. Kad mi progovoriš, želim slušati. Tvoj glas nije uvijek glasan. Češće dolazi poput lahora, kroz Riječ, savjest, čovjeka koji mi se nađe na putu ili kroz tišinu u kojoj konačno prestanem govoriti samo ja. Slušati Te znači vjerovati da Tvoja riječ nije tek informacija, nego put koji vodi u život. Kad me pozoveš, želim odgovoriti. Ne uvijek savršeno, ne uvijek bez straha, ali iskreno. Ti ne tražiš od mene da znam sve korake unaprijed. Tražiš samo da Ti vjerujem dovoljno da učinim prvi. Jer ljubav nikada nije ravnodušna. Zato ni vjera nije ravnodušnost. Vjera nije navika, niti ispunjavanje obveza. Vjera je odnos u kojem srce ostaje budno, u kojem čovjek dopušta da ga Bog dotakne, iznenadi, promijeni i povede. Možda je upravo to pitanje koje danas trebam postaviti sebi: Može li mi biti svejedno kad je Bog u pitanju? Ako je odgovor potvrdan, vrijeme je da Ga ponovno potražim. Ako je odgovor niječan, onda je to znak da ljubav još uvijek živi. I dokle god ljubav živi, uvijek će iznova iz srca izrasti ista molitva: Ne može mi biti svejedno kad si Ti u pitanju.