To nije poziv da zanemarimo ili povrijedimo druge, nego da shvatimo tko je mjerilo našega života. Ako nam je glavna briga što će ljudi reći, onda ćemo stalno živjeti u strahu i neiskrenosti. Tada naša djela neće biti slobodna, nego podložna stalnom traženju odobravanja i pljeska. Ljudi često prosuđuju prema vanjštini, prema dojmu, prema onome što vide i čuju, ali Bog gleda unutarnju nakanu, ono iz čega djela izviru. Stoga je važno da se u svemu ne vodimo ljudskim očekivanjima i pohvalama, nego Božjim pogledom. Sveti Pavao će Solunjanima napisati: ”Ne želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša.” (usp. 1 Sol 2,4). Kada bismo stalno tražili da udovoljimo ljudima, upali bismo u zamku površnosti i dvoličnosti – jer ljudi nikada neće biti potpuno zadovoljni. Netko će nas pohvaliti, netko će nas kritizirati, netko će nas krivo razumjeti. Kada živimo pred Božjim očima, onda nam je dovoljno znati da On vidi i poznaje našu iskrenost, naše slabosti i naše želje da budemo vjerni. To ne znači da trebamo zanemariti bližnje ili biti ravnodušni prema ljudima, nego da ljubav i služenje koje im pružamo nisu vođeni željom da nam se dive ili da nas odobravaju, nego da se proslavi Bog kroz nas. Tada se i kritika i pohvala primaju s mirom, jer znamo da konačna riječ o našem životu dolazi od Njega koji prosuđuje srca.