Današnji svijet često nas uvjerava da moramo sve iskusiti, sve istražiti i ništa ne propustiti. Kao da se mudrost sastoji u tome da zavirimo iza svakih vrata koja nam se nađu na putu. No, život nas uči drukčije. Neke istine ne učimo ulaskom, nego prolaskom pokraj njih. Postoje vrata iza kojih nas čekaju stare navike od kojih smo se jedva oslobodili, razgovori koji ponovno bude gorčinu, radoznalosti koje ne hrane srce i putovi koji nas udaljavaju od onoga što je u nama najbolje. Nije slabost ne otvoriti ih. Naprotiv, često je to znak unutarnje snage. Čovjek koji zna reći ”ne” nečemu što ga ne vodi dobru, pokazuje veću mudrost od onoga koji mora sve iskušati da bi se uvjerio. U Knjizi Mudrih izreka stoji: ”Razborit čovjek vidi opasnost i uklanja se” (Izr 22,3). Razboritost nije strah od života. Ona je sposobnost prepoznati kamo neki put vodi prije nego što njime krenemo. Zato ne trebamo žaliti za svim vratima koja smo ostavili zatvorenima. Neka od njih nisu bila propuštene prilike, nego primljene milosti. Engleski pisac G. K. Chesterton jednom je primijetio da se sloboda ne sastoji u tome da čovjek može učiniti sve, nego da može izabrati ono što je vrijedno. U tome se krije prava mudrost. To je trenutak kada prođemo pokraj vrata koja su nas nekad privlačila, ne zaustavimo se i nastavimo svojim putem. Tek kasnije shvatimo da nas nije osiromašilo ono što smo ostavili iza sebe, nego nas je sačuvalo za nešto bolje. Zato ne moramo otvoriti svaka vrata da bismo bili mudri. Ponekad je najveća mudrost proći pokraj njih i nastaviti dalje.