Isuse, ljudski je željeti biti viđen, priznat, cijenjen. Željeti da drugi primijete što činim, da znaju koliko sam dao, koliko sam se trudio, koliko vrijedim. A Ti me vodiš drugim putem: ”Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” Poniznost nije misliti loše o sebi. Nije umanjivati darove koje si mi dao. Poniznost je ne morati uvijek dokazivati svoju vrijednost. Ne moram biti prvi. Ne moram imati posljednju riječ. Ne moram živjeti od tuđega priznanja. Ponizan čovjek može učiniti dobro i ostati neprimijećen. Može služiti i kada mu nitko ne zahvali. Može se radovati tuđem uspjehu, a da se ne osjeti manjim. Može priznati: pogriješio sam. Može reći: ne znam. Može dopustiti drugome da bude ispred njega. Ti si, Isuse, upravo tako živio. Mogao si tražiti prvo mjesto, a izabrao si posljednje. Mogao si da Ti služe, a Ti si prao noge. Mogao si pokazati svoju moć, a postao si malen i blizak. Zato me nauči toj tihoj slobodi: da ne moram sebe uzvisivati jer znam da me Ti vidiš. Da ne moram pred ljudima stvarati sliku o sebi jer Ti poznaješ moje srce. Biti malen pred Tobom i znati da sam u Tvojim očima ljubljen.