Ne mogu se ljutiti na Tebe, Gospodine, čak ni onda kada Te pitam: „Zašto?“, a odgovor ne dolazi. Čekam, osluškujem, tražim neki znak, neku riječ, neko objašnjenje, a Ti šutiš. I tada je teško vjerovati. Teško je i kada život krene putem kojim nisam želio ići. Imao sam svoje želje, svoje planove, zamišljao kako bi nešto trebalo izgledati, a dogodilo se drukčije. Kao da mi iz ruku izmiče nešto što mi je bilo važno, nešto za što sam vjerovao da mora ostati. Tada mogu biti tužan. Mogu plakati. Mogu Ti reći da me boli. Pred Tobom ne moram skrivati ono što osjećam. Mogu Te pitati gdje si i priznati da ne razumijem što radiš u mome životu. Ali ne mogu se ljutiti na Tebe. Jer kada pogledam unatrag, previše je bilo trenutaka u kojima si me nosio. Previše dana kada nisam znao kako dalje, a ipak sam nastavio. Koliko sam puta mislio da su neka zatvorena vrata kraj, a Ti si iza njih već otvarao neka druga. Zato Ti vjerujem i onda kada Te ne razumijem. Možda ne vidim kamo me vodiš, ali mogu se držati Tvoje ruke. Jer ne moram sve razumjeti da bih Ti vjerovao. Vjera ne znači da nikada ne pitam: „Zašto?“ Ne znači da me ništa ne boli niti da uvijek razumijem Božje putove. Vjera ponekad znači samo — ostati. Ostati uz Tebe kada ništa nije jasno. Kada odgovora nema. Kada srce boli. Jer kamo bih otišao, Gospodine? Kome bih donio ono što ne mogu reći nikome drugome? Pred kim bih mogao biti slab, zbunjen i ranjen, a ipak znati da sam ljubljen? Zato, kada više ne budem znao ni što pitati ni kako moliti, ostat ću uz Tebe. Nasloniti glavu na Tebe i tiho reći: Ne razumijem Te, Isuse… ali Ti vjerujem.