Svaki čovjek nosi u sebi tragove rana. Neke su svježe, druge davno zadobivene, ali još bole. Ponekad se toliko naviknemo na vlastite ožiljke da ih počnemo uzimati kao dio svog identiteta, kao granice unutar kojih moramo živjeti. No, Bog nas nije stvorio da budemo zatvorenici prošlosti. Sretne promjene, blagoslovi koje Bog šalje, često dolaze nenajavljeno – tiho, kao nova zora nakon duge noći. Ali ako smo previše usmjereni na ono što je bilo, možda ih nećemo ni primijetiti. Gospodin ne briše prošlost, ali donosi novu nadu, novu budućnost. Ne traži od nas da zaboravimo patnju, nego da vjerujemo kako ona ne mora biti posljednja riječ. Otpustiti prošlo zlo ne znači umanjiti ga, nego otvoriti srce onome što dolazi. Isus nije došao da izbriše križ, nego da ga preobrazi u uskrsnuće. Ista je snaga i danas na djelu u nama. Ne daj da te prošla bol uvjeri kako nisi dostojan radosti. Ne dopusti da ti strah od ponovne rane oduzme priliku za novi početak. U Božjim očima, tvoja budućnost vrijedi više od tvoje prošlosti.