Žalost nas može slomiti ako je nosimo sami. Kad čovjek u svojoj boli nema nikoga kraj sebe, lako potone u beznađe. Slomljeno srce tada više ne vidi dalje od tame, i ne vjeruje više u svanuće. Pismo kaže: ”Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava.” (Ps 34,19) Apostol Pavao je dobro znao što znači žalost i slom, i o tome piše Korinćanima: ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” (2 Kor 4,8-9) Zato žalost nikad ne smijemo sami nositi. Bog to zna. Kad nam bol razbije iluzije samodostatne sposobnosti, On ulazi u te pukotine, u tu ”slomljenost”, i iznutra je lijeći. Drugim riječima, žalost nas može stisnuti, ali nas ne mora uništiti. Krist je rješenje. On je jednom prilikom rekao: ”Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12,24) Ono što je slomljeno, u Bogu je sposobno donijeti zrele plodove.