Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku (Post 1,27). Ta slika nije tek razum ili sposobnost govora, nego i sloboda kojom on može reći ”da” ili ”ne”, kojom može darovati sebe ili se zatvoriti. Kad netko drugome oduzima slobodu, on zapravo dira u samoga Boga. Kontrola koja ne poštuje dostojanstvo osobe uvijek se hrani strahom – strah da će drugi otići, da će pogriješiti, da će misliti drukčije. No, Isus nikada ne prisiljava. Kad mladić odlazi žalostan jer nije spreman ostaviti svoje bogatstvo, Isus ga ne zaustavlja silom, nego ga pušta da ode (Mt 19,22). Bog ne upravlja čovjekom kao predmetom, nego kao s prijateljem. U tome je veličina Božje pedagogije. Sveti Pavao piše: ”Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). Sloboda je i zadatak. Ona nije samovolja, nego prostor odgovornosti. Kontrola koja guši dostojanstvo zapravo svodi drugoga na sredstvo, a čovjek nije sredstvo. U obiteljima, u Crkvi, u društvu, lako se dogodi da, pod izlikom reda i sigurnosti, prijeđemo granicu i počnemo upravljati savjestima. A savjest je sveto mjesto susreta Boga i čovjeka. Drugi vatikanski koncil u dokumentu Gaudium et spes podsjeća da je savjest ”najskrovitija jezgra i svetište čovjeka”. Ondje se ne ulazi s grubošću. Ondje se ulazi s poštovanjem ili se uopće ne ulazi. Fjodor Dostojevski u Braća Karamazovi kroz lik Velikog inkvizitora opisuje napast da se ljudima oduzme sloboda kako bi im se osigurala sigurnost. Inkvizitor tvrdi da je čovjeku lakše živjeti bez slobode. Nije istina, Krist ne misli tako – On razotkriva laž svake kontrole koja tvrdi da djeluje za dobro drugoga, a zapravo ga lišava dostojanstva. Prava briga za drugoga nikada nije dominacija, nego služenje. Isus pere noge učenicima (Iv 13,14) da bi im pokazao da je autoritet u službi, a ne u prisili. Ondje gdje postoji poštovanje prema slobodi, raste povjerenje. Ondje gdje se drugoga steže i nadzire, rađa se prikrivena pobuna ili tiha slomljenost. Izbjegavati svaki oblik kontrole koji ne poštuje dostojanstvo i slobodu osobe znači vjerovati da Bog djeluje i u srcu drugoga, čak i kad mi ne vidimo plodove. To znači imati strpljenja s tuđim rastom. Nismo gospodari tuđih savjesti. Kako prenosi agencija KNA, Papa Lav je nedavno savjetovao jednoj redovničkoj zajednici da stil vođenja Reda mora biti obilježen ”međusobnim slušanjem, zajedničkom odgovornošću, transparentnošću, bratskom bliskošću i zajedničkim razlučivanjem. Autoritet u redovničkom životu ne znači dominaciju, već duhovnu i bratsku službu onima koji dijele isto zvanje. Pri tome se mora izbjegavati svaki oblik kontrole koji ne poštuje dostojanstvo i slobodu osoba”.