Budimo razboriti i budni, ”ne dajmo se zavesti” (Lk 21,5-11), jer se naša najskrovitija nutrina mijenja pod utjecajem onih kojima dopuštamo da nam budu blizu. Kada Isus poziva učenike da ostanu u njemu kao što loza ostaje u trsu (Iv 15,4), zapravo govori isto – društvo u kojem prebivamo, određuje plodove koje dajemo. Čovjek mora paziti tko je uz njega, tko ga oblikuje iznutra. U ”Pismima starijeg đavla mlađem” C. S. Lewis piše da se duša rijetko gubi naglo; gubi se najčešće polako, gotovo neprimjetno. Zato rečenica ”ne dajte se zavesti” ima snagu budnice. U Getsemanijskom vrtu Isus traži od učenika da bdiju s njim (Mt 26,38), jer zna da čovjek ostavljen sam sa svojom slabošću, lako podlegne. Ali mnoštvo ne liječi našu samoću. Nisu nam svi najbliži. Oko Isusa su se tiskali mnogi ali ih sve ne naziva bližnjima; on ih sluša, hrani i poučava, ali se povjerava samo svojim učenicima, a i između njih, još zadržava poseban odnos s trojicom. Takav Isusov način pokazuje da čovjek ne može biti blizak sa svima na isti način. To znači da treba zastati i pogledati kakvi odnosi hrane našu dušu. Nisu svi jednaki; neki nas iznutra proširuju, drugi nas guše. Drugim riječima, pozvani smo na razlučivanje – ne odbacivati ljude, ali ne dopuštati svima da ulaze u intimni svijet naše duše, jer ima onih koji nas prate iz ljubavi, ali i onih koji su s nama iz sebičnih interesa. Ne trebamo bježati, ali od nekih sigurno. Čovjek mora znati tko su ”njegovi”.