”Ne daj se ušutkati” (Dj 18,9), ali govori ono što je istinito. Hrabrost je reći ono što je potrebno onda kada bi šutnja bila izdaja savjesti. Isus nije šutio pred licemjerjem, ali nije govorio da ponizi, nego da probudi. Proroci nisu vikali zato što su voljeli sukob, nego zato što su voljeli narod. Zato postoje šutnje koje su plemenite. No, postoje i one koje su bijeg. Kada se gazi dostojanstvo, kada se izvrće istina, kada se slaboga ostavlja samoga… ”Ne daj se ušutkati” znači ne prodati istinu radi mira koji nije mir. Znači ostati uspravan i onda kada je lakše spustiti pogled. Znači vjerovati da riječ izrečena iz čiste savjesti, makar bila tiha, ima težinu koju buka svijeta ne može poništiti. Pavao dolazi u Korint, u grad nemira, trgovine, raskrižja ljudi i ideja, dolazi umoran i opterećen, nakon protivljenja i odbacivanja koja je doživio drugdje. Korint nije bio jednostavno mjesto. Bio je pun raskoši i praznine, religioznosti i moralnog rasula, velikih riječi i duboke gladi za smislom. I baš tu Evanđelje pušta korijen. Pavao se pita ima li smisla nastaviti, i baš tu mu dolazi riječ: ”Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!” Henri de Lubac u djelu Catholicisme piše da kršćanstvo uvijek raste ”u pukotinama svijeta”, ne daleko od ljudske slabosti nego usred nje. Zato je ono što je Pavao čuo u Korintu važno i za nas: ne boj se, govori, ne šuti, ali ne zaboravi to činiti u prisutnosti Božjoj.