Isus ne moli da njegovi učenici budu dobri, pravedni ili poslušni, nego da budu nositelji božanske ljubavi: ”da ljubav kojom je Otac njega ljubio bude u njima – i On u njima.” (usp. Iv 17,26) On ne traži spektakularno, nego ljubav koja ne traži svoje, koja ostaje vjerna i kad je iznevjerena, koja oprašta, diže, stvara – i nikad ne prestaje. Kad se takva ljubav nastani u nama, tada Crkva neće biti samo gola organizacija, skup pravila, struktura, običaja, nego će biti živa. Ljubav jedina mijenja srca i svijet, a ne dobra organizacija i sposobni menadžeri koji je vode. Tamo gdje ljubavi nema, i najljepši obredi su prazni. Ali gdje je Ljubav prisutna, i najskromniji susret postaje sveta stvarnost. To je srce Evanđelja. Bog ne traži spektakularno – traži svakodnevno, male trenutke koji u očima svijeta ne znače puno, ali koji su pred Bogom vrijedni vječnosti. Ne podcjenjujmo sitnice. Bog kroz njih gradi kraljevstvo. Sitnice učinjene s ljubavlju su temelj Isusovog kraljevstva. Isus je došao u skrovitosti: nije gradio dvorce, nego srca; nije birao moćnike, nego jednostavne. U Božjoj ekonomiji, vrijednost se ne mjeri količinom, nego ljubavlju kojom je nešto dano. Sveta Terezija iz Lisieuxa, ”Mala”, govorila je da treba ”činiti male stvari, s velikom ljubavlju”. To je put svetosti. To je put Kraljevstva. Ne čekajmo zato velike prilike. Možda će baš male, sitne – učinjene s ljubavlju, biti one koje će nekome spasi dan, ili, tko zna, možda čak i život.