Farizej se snebivao kako je Isus mogao dopustiti da ga dotakne ‘žena grešnica’. ”Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” (Lk 7,47) Isus joj je sve grijehe ”jer ljubljaše mnogo.” Ušla je u kuću, ne obazirući se na poglede i osude, kleknula pred Isusa, prala mu noge suzama, sušila ih svojom kosom, ljubila ih i mazala dragocjenim uljem. Njezina ljubav bila je znak da Isusa priznaje Gospodinom. Isus ne negira grijehe niti umanjuje njihovu težinu, nego pokazuje da postoji nešto jače od svakoga grijeha – ljubav koja zaziva Božje milosrđe. Žena nije došla pred Isusa s popisom zasluga, nego s poniznošću i ljubavlju. Njezine suze nisu bile samo žaljenje zbog prošlosti, nego i znak da se predaje Onome koji je jači od njezinih slabosti. Ljubav je otvorila vrata oproštenju, a vjera je primila dar spasenja - ”Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo” (Lk 7,47), ”Vjera te tvoja spasila.” (Lk 7,50) Zato, kad padnemo, nemojmo ostati u tami vlastite krivnje, nego stanimo pred Isusa s vjerom i recimo mu: ”Gospodine, evo me, slab sam, ali vjerujem da je tvoja ljubav jača od svega.” I tada će se u nama dogoditi isto čudo. Za Isusa nije presudno koliko netko vrijedi u očima ljudi ili koliko je grešan, nego koliko je spreman ljubiti i prepustiti se Bogu. Ne bojmo se svojih slabosti, jer one nisu zapreka Božjoj ljubavi. Kada ih pokušavamo skrivati, tada se zapravo zatvaramo i pred sobom i pred Bogom. No, kada ih iznesemo Isusu, on ih pretvara u prostor susreta i ozdravljenja. Slabost nas podsjeća da nismo samodostatni i da trebamo Oca.